Realnost je veoma često ružna! Ljudi se ponašaju onako kako mi ne bismo željeli i kako mislimo da ne bi trebalo. Ovaj svijet nije fer i ponekad nam se čini da ide u neki crni ambis. Ne postoje jednostavna, ni brza rješenja za mnoge probleme, a ponekad ne postoje ni savršena, ni blizu savršena rješenja. Slobodno nastavite svoj niz ružne realnosti…
Ipak, iako je realnost ružna, mi ne moramo biti očajni povodom toga. Očajni postajemo, i ostajemo, ako se čvrsto držimo uvjerenja da Ljudi i stvari MORAJU biti bolji nego što jesu i da je STRAŠNO i UŽASNO ako ne nađemo savršeno rješenje za našu ružnu realnost.
Da li je ovo uvjerenje valjano i da li je 100% tačno?
Hajde zajedno da saznamo.
Možete li se sjetiti nekog razloga zbog kojeg bi se ljudi MORALI ponašati bolje? Naravno postoji naše nezadovoljstvo povodom njihovog trenutnog ponašanja i naša želja da oni promijene ponašanje, jer mi mislimo da je neispravno, pogrešno, štetno…ali to i dalje ne znači da oni MORAJU da ga promijene. Bez obzira na to koliko mi želimo da se nešto desi ili promijeni, to NE MORA da se desi samo zato što mi to želimo.
Dalje, da li ponašanje drugih ljudi zaista toliko utiče na nas? Obično ponašanje drugih ljudi nije ugrožavajuće za nas, osim ako se sami ubijedimo u to ponavljajući sebi Ovo ne smije da se dešava. Ja ovo ne mogu da podnesem. I na taj način dozvoljavamo našoj niskoj toleranciji na frustraciju (https://albapsihoterapija.com/sta-je-tolerancija-na-frustraciju/) da upravlja našim životom.
Nerviranjem povodom ponašanja drugih ljudi i događaja, samo odvlačimo svoju pažnju od onoga što nam je najvažnije i od jedinog što je u našoj kontroli: našeg ponašanja. Jedino kada smo usmjereni na njegovanje i uređivanje svoje emocionalne bašte i svog ponašanja, jedino tada možemo da napravimo određenu promjenu. Ako se bespotrebno uznemiravamo povodom stvari koje su izvan naše kontrole i na koje ne možemo uticati, kao što su ponašanja drugih ljudi i događaji, onda nam malo vremena ostaje da se posvetimo svojoj bašti i uzgajanju onog najboljeg što tamo raste.
Šta onda možemo da uradimo?
Prvi korak je uvijek da uvidimo i prepoznamo šta se dešava u nama, koje emocije i misli se javljaju. I kada ih prepoznamo da stvorimo prostor za njih, da budemo tu sa njima, jer svaki pokušaj izbjegavanja i potiskivanja nas udaljava od našeg cilja, prihvatanja realnosti onakve kakva trenutno jeste.
Drugi korak je da provjerimo šta možemo da pustimo od onoga što nam više ne služi. Da li su to uvjerenja da stvari moraju biti drugačije? Misli o tome da ne možemo da podnesemo ovo što se događa? Ideja da moramo promijeniti druge ljude? Ništa od ovoga nam ne koristi, samo nam otežava stvari, zašto onda ne pustiti taj teret.
I na kraju, iako prihvatanje realnosti zvuči kao pasivan proces u kojem se prepuštamo realnosti ovakvoj kakva jeste bez mogućnosti da se išta promijeni, nije tako. Tek kada smo prepoznali šta se sve odvija u nama, stvorili prostor za to, pustili bespotreban teret odmažućih uvjerenja i prihvatili stvari onakve kakve trenutno jesu, tek tada se otvara prostor za razmišljanje o tome šta ja mogu da uradim i na šta mogu da utičem. Šta mogu da mijenjam.
Ukoliko smatrate da vam je potrebna podrška sa prihvatanjem realnosti i ako se osjećate kao da ste u stalnoj borbi, zakažite svoj termin na: psiholoskosavjetovanjealba@gmail.com
Pogledaj: Kako da stalno budemo srećni?
