Bezuslovno prihvatanje sebe nam omogućava da prihvatimo sve ono što jesmo, sve svoje aspekte, i dobre i loše. Prije svega, podrazumijeva da smo mi pogrješiva ljudska bića, te da ćemo nekada uspjeti u životu, a nekada praviti greške. Naše mane i greške nas ne definišu, stoga bi bilo dobro da se oslobodimo etiketiranja i ocjenjivanja sebe. To bi doprinijelo našem bezuslovnom prihvatanju.
Ako imate korpu sa voćem na stolu, sigurno vam se desilo da u nekom trenutku primijetite da su jedna ili dvije voćke gnjile.
Šta radite u tom trenutku? Da li ćete baciti čitavu korpu sa voćem?
Ne, naravno da nećete. Ali ako primijetite kod sebe da vam se ne sviđa jedna ili dvije stvari (kako razgovarate sa prijateljem, kako izgledaju vaši prsti…) skloni smo da zaključimo da smo mi, kao cijelo biće, nedovoljni, bezvrijedni, odvratni.
Zašto se to dešava?
Često razlog jeste to što smo skloni da težimo ka perfekcionizmu. Sve što radimo želimo da je najbolje moguće, a ako nije, onda je potpuno bezvrijedno. Čak i u tome kako izgledamo težimo ka perfekcionizmu. Pred nas se serviraju određeni standardi ljepote, koje često shvatamo kao neophodne, a ako ne izgledamo po zadanim mjerilima, opet smo bezvrijedni.
Perfekcionizam je bolna i naporna igra u kojoj smo mi sigurni gubitnik. (Više o perfekcionizmu https://albapsihoterapija.com/perfekcionizam-vrlina-ili-breme/)
Samoprihvatanje nije isto što i samopouzdanje!
Iako mogu da idu ruku pod ruku i iako samoprihvatanje direktno utiče na naše samopouzdanje, postoji razlika između njih. Samopouzdanje podrazumijeva procjenu i odnosi se na to kako se mi osjećamo u vezi sa samima sobom, da li procjenjujemo sebe kao uspješne, vrijedne, dobre… (https://albapsihoterapija.com/samopouzdanje-kako-imati-vise-samopouzdanja/). Samoprihvatanje nema veze sa procjenom, sa našim zadovoljstvom sobom, samoprihvatanje podrazumijeva prepoznavanje i prihvatanje da smo mi upravo to što jesmo.
Kako raditi na bezuslovnom prihvatanju sebe?
Lako nam je da prihvatimo sebe kada radimo nešto dobro, kada smo uspješni, kada dobijemo novi super posao ili kada zaslužimo nagradu, kada se zaljubimo… Obično u takvim situacijama i okolnostima nemamo problem da sebe prihvatimo. Međutim, bezuslovno prihvatanje sebe podrazumijeva da se prihvatimo i kada smo „na dnu“, da prihvatimo i sve svoje pogreške i mane.
Nekoliko stvari možemo da uradimo kako bismo započeli naš put ka bezuslovnom prihvatanju sebe. Prije svega važno je da sebi priznamo da postoje i određene mane, da radimo pogreške, da nemamo savršeno tijelo… Prvi korak je uvijek da prepoznamo i priznamo sebi, da ne bježimo od toga, da ne bježimo od sebe. Sljedeće je da tim manama i greškama pristupimo na saosjećajan način, na način kako bismo pristupili istim manama i greškama da nam naš prijatelj priča o njima. Na taj način učimo da se ne osuđujemo i stvaramo u sebi prostor za prihvatanje i lijepih i ružnih stvari o nama.
Da li samoprihvatanje vodi u stagnaciju?
Veoma čest mit o bezuslovnom prihvatanju sebe jeste da ako prihvatimo svoje negativne strane da ćemo postati arogantni, da nećemo željeti da se mijenjamo, jer ionako sve prihvatamo. Međutim, to je samo mit.
Upravo suprotno, samoprihvatanje je zdrav put u samopoboljšanje. Bezuslovno prihvatanje sebe u odnosu na globalno procjenjivanje sebe na osnovu izdvojenih ponašanja ili osobina nam omogućava da težimo ka svojim ciljevima bez mržnje prema sebi, krivice, srama i anksioznosti. Bezuslovno prihvatanje nam pomaže da sebe ne kritikujemo i da opraštamo sebi kada se suočavamo sa izazovima i neuspjesima, iako nam se ta negativna iskustva baš ne sviđaju. Bezuslovno prihvatanje sebe nam omogućava da se mijenjamo i rastemo dok sebi priznajemo da smo pogrešiva, ali vrijedna ljudska bića.
I na kraju, kako je Karl Rodžers rekao, „… kada se prihvatim takvim kakav jesam, tada se mijenjam“.
