Psihološka bol je stvarna i prisutna nakon neprijatnih i teških situacija u kojim smo se našli. Gubitak bliske osobe, bolest, raskidi, preseljenja, odlasci…Kada govorimo o psihološkoj boli neizbježno je da ljudi ne spomenu i ne susretnu se sa patnjom, a za patnju možemo da kažemo da je ona ono što se dešava u našim glavama, naše misli o onome što se nama dogodilo ili trenutno događa. Mogli bi je okarakterisati i kao unutrašnji glas, koji postavlja veliki broj beskorisnih pitanja zbog kojih se osjećamo još bolnije i otežavamo naš proces iscljenja.
Kada raskinemo odnos sa nama značajnom osobom , bol koju tada osjetimo je stvarna, preplavljujuća, osjetimo tugu, razočarenje, očajanje.. Sasvim je prirodno osjećati se na ovaj način i prolaziti kroz ovaj proces, jer bol je jasan pokazatelj da nam je taj odnos bio vrijedan i značajan jer u suprotnom ne bi bilo ničega.
Patnja u našim životima počinje kada počnemo sebe da mučimo i postavljamo bezbroj pitanja „nisam je smjela izgubiti, nista više nema smisla“ „ja sam bezvrijedana osoba i promašaj“ „šta sam mogao uraditi da se ovo ne desi“…
Sva ova pitanja koje se roje i koje naš mozak stvara povećavaju našu prvobitnu bol i produbljuju našu patnju. Zasigurno ako imamo natečenu i bolnu ruku nećemo uzeti čekić i udarati po njoj. Isto važi i za psihološku bol i patnju koju sebi stvaramo.
Zašto bi na postojući bol kalemili i patnju?
Bol koju osjetimo u ovim situacijama je neminovna i neophodna kroz proces koji prolazimo.
Poricanje postojanje bola je uzaludno, ali je ključno prihvatiti istinu o njegovoj neizbježnosti kada nam se dese odredjene situacije i malim koracima, onoliko koliko možemo u datim momentim, preuzimati aktivnu ulogu u oporavku.
Pogledaj:Emocije nisu naš neprijatelj
