Sindrom dobrog djeteta nije medicinski pojam, to je fraza koja se odnosi na djecu koja pokušavaju da zadovolje sva očekivanja roditelja i koja misle da moraju da ostvare i urade sve što se od njih očekuje ili što im se kaže i zada. To su djeca koja rade zadaću na vrijeme, rukopis im je uredan, soba je uvijek pospremljena, obično su malo stidljivi, pomažu roditeljima sa obavezama i slično. Oni veoma često rade veoma naporno da bi zadržali ljubav roditelja i smatraju da će neka neprihvatljiva ponašanja i greške dovesti do neodobravanja roditelja i da će izgubiti njihovu ljubav.
Kako neko postaje dobro dijete?
Upravo tako i nastaje ovaj sindrom. Kada smo djeca nama je neophodno da bismo preživjeli da nas roditelji vole, da su prisutni, da obraćaju pažnju na nas, da brinu o nama, jer da toga nema ne bi bilo ni nas, ne bismo mogli da preživimo. Djeca vrlo brzo nauče da određena ponašanja, „dobra ponašanja“, dovode do prijatnih emocija kod roditelja, do roditeljskog odobravanja i ta ponašanja se onda učvršćuju. Međutim, problem nastaje kada roditelji hvale dijete samo kada uradi nešto dobro, kada je dobilo 5, pospremilo sobu i slično, te dijete zaključuje da je dobro samo ako radi nešto što roditelji očekuju, ako je nešto postiglo. Takođe, problem se produbljuje ukoliko je reakcija roditelja na neka nepoželjna ponašanja ili greške koje prave djeca pretjerana, u smislu da roditelji tuku djecu, zatvaraju u sobu, vrijeđaju, ponižavaju … jer u tim trenucima djeca zaključuju da ih roditelji ne vole i da će ih napustiti, prestati brinuti o njima, a to je ono što je za dijete opasno. I na taj način dijete nauči da su samo ona dobra ponašanja poželjna i da je ono dobro samo ako se ponaša na taj način, a da se neprihvatljiva ponašanja i greške moraju izbjegavati po svaku cijenu.
Koje su karakteristike dobrog djeteta i koje to posljedice ima kasnije u odrasloj dobi?
Ono što je karakteristično za tu djecu jeste da se ne žale, nisu ljuta, nisu sebična, ne lažu, nisu buntovni, ni u jednom trenutku nijedno od navedenog. Ova djeca su navikla da potiskuju svoje pravo ja i svoje emocije, da ih ne ispoljavaju. S obzirom na to da se nikad ne žale, nisu ljuti, oni se i manje zauzimaju za sebe, što ih onda posljedično može dovesti do toga da budu izloženi vršnjačkom nasilju. Karakteristično je za njih još da se slažu sa svačijim mišljenjem, ne iznose svoje mišljenje, nego ono što kažu roditelji, drugari, nastavnici oni se slažu sa svim i traže odobravanje od drugih ljudi kada kažu ili urade nešto ili kada trebaju donijeti neku odluku.
Odrastanje u odraslu osobu sa ovim sindromom može imati određene posljedice.
Prije svega ovakve osobe pokušavaju stalno da ugode drugima, drugi su uvijek na prvom mjestu, međutim kako je jako teško ugoditi drugima i zahtjevima koje drugi imaju, kod njih se često javlja osjećaj razočarenja i osjećaj straha da nisu dovoljno dobri. S obzirom na to da stalno pokušavaju da ugode drugima, to često ima i kontraefekt, u smislu da stalno rade stvari za drugu osobu, ukoliko naiđu na odbijanje pomoći, oni se trude još više, i što ih više odbijate oni se više trude. Na kraju to često rezultira onom rečenicom „Šta sam sve uradila za tebe, a ti mi tako vraćaš“. Iako oni na ovaj način žele da dobiju odobravanje od drugih ljudi, i njihovo prihvatanje, vrlo često se desi da dođe do suprotnog, do odbacivanja, jer obično manje poštujemo osobe koje pokušavaju da stalno ugode drugima jer osjetimo tu neautentičnost u njima. Čak i ako im pružate pažnju i ljubav, oni kao da ju ne primaju ili primaju jako malo i stalno traže više. Veoma im je teško da prihvate komplimente, a posebno kritike i teško prave razliku između konstruktivne i destruktivne kritike. Ukoliko osoba ipak ima uvid da postoji određeni problem ono što se javlja kod te osobe jeste osjećaj praznine, neispunjenosti, kao da je nešto propustila, a i jeste. Propustila je da upozna i izrazi sebe, svoja interesovanja, želje i vrijednosti.
Na šta roditelji mogu da obrate pažnju tokom odgajanja djeteta?
Roditelji mogu obratiti pažnju na to kako reaguju na greške koje dijete pravi, dakle ok je postavljanje granica, ali je i veoma važno da dijete razumije i da osjeti da ga roditelji vole iako je nešto pogriješilo ili se ponašalo na neki način koji roditelji smatraju da nije u redu. Dakle, i u tim situacijama je veoma važno pokazati ljubav djetetu. Ovdje je važno spomenuti i kritike i pohvale da bi bilo dobro da su upućene na ponašanja, a ne na biće u cjelini.
Šta to znači?
Ako dijete dobro uradi zadatke iz matematike, a mi ga hvalimo na način da je ono zbog toga dobro dijete, ono će pogrešno da zaključi da je dobro samo ako postiže dobre rezultate, tako da je bolja opcija u tim situacijama pohvaliti vještinu rješavanja zadataka, trud koji je uložen i slično. Važno je učiti dijete da ne moramo i da ne možemo da udovoljimo svima i da je to u redu, kao i učiti ih da kažu NE za one stvari koje ne žele, ne sviđaju im se. Dati prostora da se izraze, da kažu svoje mišljenje, da sami razvijaju svoja interesovanja, uključivanjem u razne aktivnosti, da bi mogli da istraže šta im je interesantno, šta im se sviđa, šta je ono u čemu uživaju i na taj način oni grade i svoje poglede na svijet što je veoma važno za proces razvoja.
Dakle, da sumiramo, važno bi bilo da roditelji sa zinteresovanošću upoznaju svoje dijete, da upoznaju ko je ono zapravo, a ne da ga uče ko bi trebalo da bude.
Kako takva osoba sebi da pomogne u odrasloj dobi?
Kao i početak svake promjene prvo je važno prepoznavanje problema, prepoznavanje da ono što nam je koristilo u djetinjstvu da bismo preživjeli više nije korisno i da nam stvara probleme. Veoma je izazovno za nekoga ko je odrastao kao „dobro dijete“ da sada razvije nove, alternativne načine razmišljanja, reagovanja, ponašanja i to zahtjeva hrabrosti jer podrazumijeva da izađemo iz zone komfora i da zakoračimo u nešto nesigurno i nepoznato. Ovo podrazumijeva da ćemo morati ponekad da se ponašamo prema ljudima na „loš način“, ono što su oni učeni da je loše, da pokažemo ljutnju, da budemo ljuti, da stavimo sebe na prvo mjesto, što je dosad bilo prepoznavano kao sebično da se radi i loše, da se pohvalimo i prihvatimo pohvale i kritike. To podrazumijeva i postavljanje granica prema drugim ljudima, učenje šta mi zaista želimo, a ne drugi, postavljajući sebi pitanje zašto, zašto ja ovo radim, da li ja uživam u ovome, da li je ovo meni potrebno ili ne. Sve ovo šta navodimo zapravo podrazumijeva prvo prepoznavanje, zatim prihvatanje na mentalnom nivou, na nivou misli da smo ok osoba i ako pravimo greške i ako se ne svidimo drugima i ako ne ostvarujemo uspjehe.., a stvarna promjena se dešava kad zaista počnemo da se ponašamo drugačije, kad počnemo postepeno da se izlažemo.
Sve ovo je proces, zahtjeva vremena i truda, a ponekad i podršku i pomoć, tako da opcija definitivno jeste i rad na sebi kroz psihoterapiju.
Pogledaj: Sve za ljubav, ali ne iz ljubavi
